OtpuŠteni profesori u Crnoj Gori Opasniji od narkodilera “Oni potiru jednako i prošlost i pretke, uništavajući sadašnjost, bez namjere da nešto ostave i za budućnost. Zaklanjaju se iza navodnih prava, iza konvencija, tvrdeći da su iskreni. U odnosu prema parama jesu, to vjerujem”, ogorčeno kaže ekskluzivno za “Korene” magistar Ivanka Antović, koja je izgubila posao zbog "maternjeg" jezika

Razgovarala: Tatjana Nikolić

Ivanka Antović, profesor biologije, sa još dvadesetsedam profesora izgubila je posao jer nije pristala da potpiše svjedočanstvo na kojima je predmet Srpski jezik i književnost bio zamijenjen riječju maternji. "Samo" to! Znali su profesori da ne brane samo gramatiku i pravopis, da je u jeziku utisnut smisao trajanja jednog naroda, da je u njemu pamćenje naše sačuvano. Ivanka Antović nakon završenih studija (prosječna ocjena 9.53) okončala je postdiplomske studje na Biološkom fakultetu u Beogradu (prosječna ocjena 10), a uskoro treba da doktorira. Tridesetdvije godine ima. Bila je saradnik u nastavi na Odsjeku za biologiju Prirodno-matematičkog fakulteta u Podgorici u periodu od 1998. do 2002.godine.

Sadašnji ministar, a tadašnji dekan Prirodno-matematičkog fakulteta Slobodan Backović, oglušio se o odluke Naučno-nastavnog vijeća, jedine validne, i cijeli jedan semestar, u sred akademske godine, odstranio je iz nastave. Na ovaj način je, kako kaže profesorka Antović, uz par svojih saradnika, izvršilaca njegove volje i inicijatora problema, koji su vodili glavnu riječ na Odsjeku za biologiju, primorao da napiše otkaz i zaposli se kao profesor biologije u Gimnaziji u Nikšiću. "Stoga, nije mi novina zanemarivanje zakona od strane pomenutog gospodina. Ni to što nije prezao ni od postupanja direktno suprotnog Ustavu", reći će nam. Posle dobijenih otkaza otpušteni profesori tužili su Ministarstvo prosvjete, odnosno svoje matične škole gotovo bez rezultata.

Kako komentarišete to što je epilog sudskih presuda profesora koji su ostali bez posla, a koji su stali u odbranu srpskog jezika, mahom negativan već na prvoj pravosudnoj stepenici?

To ne iznenađuje. I ne može iznenaditi nikog ko u Crnoj Gori živi i još uvijek ima snagu i volju da razmišlja. Nakon svega što nam se izdešavalo, to je bilo i za očekivati. Sa pozicija vlasti oni dokazuju da su moćni, i šalju nam poruku da smo i nemoćni i bespomoćni.

Ne mislim da više iko vjeruje u nezavisne pozicije. Rijetki su oni, i na najmanjoj funkciji, koji slobodno misle i samostalno odlučuju. To su rijetki izuzeci, da potvrde pravilo, i pri tom budu miljanovski primjer čojstva i junaštva. Tako, u instituciji u kojoj bi Ustav i zakoni trebalo da budu najvažniji, i jedini važni, imate presudioce koji, odbijajući tužbe profesora koji su dobili otkaze, indirektno proglašavaju krivim upravo njih - što su se zalagali za poštovanje Ustava i zakona.

U Crnoj Gori koja je ionako sva nadrealna i po mnogo čemu jedinstvena i neponovljiva, sve može i sve je dozvoljeno, ispostavlja se da istina i pravda malo koga interesuju. Lažni autoriteti, pozicije nezaslužene a prigrabljene, i spremnost da se iste sačuvaju po svaku cijenu. Oni misle da cijena nije visoka, s obzirom na funkcije koje su dobili, i jadne, male privilegije. To što će poneko usput biti izudaran i zgažen, ponižen i uvrijeđen (ili sve to zajedno, što je najčešće), po njima, ne može da ima ni približan značaj onome koji su pripisali svom cilju. Matematičari bi rekli, u prvoj aproksimaciji, ovi efekti se mogu zanemariti...

Tako, ispadosmo mi veći i opasniji problem za Crnu Goru od narkodilera svugdje prisutnih, od onih koji su opustošili privredu i opljačkali milione evra, i od onih koji o svetinjama govore kao o retrogradnim ostacima prošlosti. Opasniji smo što imamo kičmu i ne puzimo u uspravnoj Crnoj Gori, brsteći trnje, jer su nas oni ostavili bez posla i plate.

Nema više hljeba i igara! Ili ima samo hljeba – pukog i suvog, ili samo igara – koje su nam ogadili, igrajući se sa nama. A pozivaju se na evropske standarde, zaboravljajući da se u Evropi nasljeđe čuva i njeguje, da se poštuju zakoni i da se jezicima, a tim ni nastavnim predmetima, ne mijenjaju imena kako nekom prolaznom ministru padne na pamet; zaboravljajući da tamo vlast, pored prava i privilegija, ima i odgovornost, i nije pošteđena suda javnosti i istorije, niti suda uopšte.

Obrazloženje vašeg otkaza je specifično, ročišta u vašem slučaju su se mahom odlagala...

U pravu ste. Ministarastvu prosvjete izgleda nije bilo dovoljno da se pozove na član 111 Opšteg zakona o obrazovanju i vaspitanju (kako su to učinili u ostalim slučajevima), nego su tome dodali i “čudovišni” član nekog nepostojećeg zakona, navodeći kao razlog mom otkazu, zamislite, ništa drugo do nepoloženi stručni ispit. Zakone koji ne važe oni, čini se, bez problema izmaštaju. I pri tom ne trepnu. Njih treba pitati kakve su im bile namjere, i kakvi razlozi su ih natjerali da me na ovaj način izopšte i dupliraju mi otkaz. Kao da jedan nije bio dovoljan?!

Što se odlaganja ročišta tiče, željela bih da vjerujem da su u pitanju zaista objektivni razlozi. Iako mi je nepojavljivanje direktora Gimnazije, kao svjedoka i tužene strane, djelovalo sumnjivo. Valjda su nas sva protekla događanja i sve protekle godine natjerale da budemo sumnjičavi, nepovjerljivi i zabrinuti. Nijesam pravnik, ali mi jednostavna prirodna logika govori da svaki otkaz zakonski neutemeljen, mora biti poništen.

Druga je stvar koliko Crna Gora, u ovom trenutku, ima od onog što se zove “pravna država”.

Ustav je jasan, srpski jezik je službeni. Međutim, Ustavni sud nedavno donosi odluku po kojoj aminuje ispravnost odluke Savjeta za opšte obrazovanje i preimenovanje nastavnog predmeta Srpski jezik i književnost u Maternji jezik i književnost!?

Ustav jeste jasan, ali njima do njega nije stalo. Još manje im je svet. Njima se može da ga ne poštuju. I da imaju podršku svih institucija kojima se usput obratite. Ni ponašanje Ustavnog suda ne iznenađuje. I ono se sasvim lijepo uklapa u crnogorsku stvarnost i ono o čemu sam maločas pričala.

Sa druge strane, ne vjerujem da još negdje postoji zemlja u kojoj ne postoji obaveza izučavanja službenog jezika. Druge jezike, ukoliko neko hoće, može da uči dodatno.

Vaše kolege su od više ambasada i konzularnih predstavništava stranih zemalja u SCG zatražile politički azil za sebe i svoje porodice, smatrajući se nemoćnim da se izbore za svoja građanska i profesionalna prava. Ti to nijesi učinila. Zašto?

To što će određeni profesori zatražiti politički azil za sebe i svoje porodice, u potpunosti razumijem. Dok je aktuelne vlasti u Crnoj Gori, teško da ćemo dobiti bilo kakav posao, bez obzira na znanje i zvanje. A djecu, čak i ako roditelje zanemarimo, treba nahraniti. I obući, i školovati... Tužno, zar ne?! Da oni koji vole i stvarno poštuju Crnu Goru, iz nje moraju otići. Ja bih ipak u nju željela da se vraćam. Makar povremeno. Zbog toga mi politički azil, iako sasvim opravdan s obzirom na situaciju u kojoj smo se našli, ne djeluje kao dobro rješenje. Tim prije što se nadam da ću u skoroj budućnosti uspjeti da odbranim doktorsku disertaciju.

Kako sada stvari stoje, nakon toga ću posao morati da potražim u inostranstvu. Crnoj Gori izgleda nijesam potrebna. Valjda će se naći neka zemlja na planeti Zemlji kojoj su potrebni doktori bioloških nauka. Ipak, Crna Gora jeste i biće moja, kao i narod koji u njoj živi. Drugog niti imam, niti bih željela da imam. Nemaju oni vlasništvo nad Crnom Gorom, nad onim što je bila, što kako tako jeste, i što će biti kad prođu njihova vremena.

A njihova vremena znače, da ne kažem bezumljem isprojektovanu stvarnost, reći ću bijedu i podjele, kada se najlakše manipuliše ljudima i u djela sprovode svakojake, pa i skaradne zamisli. Oni, u njihovim vremenima, potiru jednako i prošlost i pretke, uništavajući sadašnjost, bez namjere da nešto ostave i za budućnost. Zaklanjaju se iza navodnih prava, iza konvencija, tvrdeći da su iskreni. U odnosu prema parama jesu, to vjerujem. I tu je glavni preduslov iskrenosti – ljubav, u potpunosti zadovoljen. Prema ovoj ljubavi se oblikuju njihova nacionalna, politička, vjerska i svaka druga pripadnost. I ciljevi za koje se zalažu.

Zbog toga oni ne mogu (ili neće?!) da prihvate nas što poštujemo svetinje, zdrav razum i zakone, što bismo stvarno demokratske principe. Što ne krivotvorimo prošlost i sadašnjost, što nam je stalo do budućnosti. Što nam je Crna Gora sveta, a ne “uspravna i vertikalna”. Što vjerujemo u Boga i što smo bogobojažljivi, što smo za ljubav, a ne za mržnju i podjele – zahvaljujući kojima oni opstaju kao vladajuća struktura. U početku kao “veliki Srbi” – Miloševićevi sljedbenici, a danas kao “veliki Crnogorci” – i ko zna čiji sljedbenici. Zbog toga je ovakvima kao što sam ja, koji smatraju da su Crnogorci i Srbi u Crnoj Gori jedan te isti narod, da nijesu iz dvije različite galaksije došli, da su potomci onih koji su tu živjeli i u devetnaestom i u dvadesetom vijeku, i prije mnogo vjekova, danas veoma teško nositi krst koji nam je u Crnoj Gori donijelo njihovo vrijeme. Ukoliko bilo koji krst, shvaćen na pravi način, uopšte može biti težak.

Kao da je u Crnoj Gori izostao intelektualni otpor kao generator i zamajac u sprečavanju realizacije ovakve autoritarne zamisli, ali i neophodni kvantum političke svijesti koji bi ostao van domašaja političkog nasilja ili pak političke trgovine u slučaju novo nastalog problema sa jezikom u Crnoj Gori?

Problem imena jezika u Crnoj Gori ne razlikuje se od bilo kog drugog problema koji u Crnoj Gori postoji u zadnje vrijeme. Jednako, ne razlikuje se ni reakcija tzv. intelektualnog miljea. Da budem precizna, jednako je, ako se izuzmu pojedinci, masovno nereagovanje onih koji sebe nazivaju intelektualcima. Ovdje se još uvijek misli da je za epitet “intelektualac“ dovoljno dobiti diplomu nekog fakulteta, magistrirati ili doktorirati.

Od većine tzv. intelektualaca daleko je pomisao da bi, zbog zvanja koje su sebi pripisali, trebalo da iznesu stav, da o problemima slobodno misle i govore, da im razmišljanja ne projektuju neki drugi – koji sebe smatraju kreatorima svih svijesti. I kojima to uspijeva zapanjujuće lako. Mislim da, osim toga što nije intelektualno, nije ni ljudski oćutati nasilje. Ali se u Crnoj Gori, nažalost, ponovo ćuti. I ponovo se kriju iza ćutanja. I ponovo se to isto ćutanje obrazlaže intelektualizmom. Nedodirljivošću. U institucijama kojima bi pitanja kao što je pitanje jezika, države, ekonomskog prosperiteta, trebalo da budu prioritetna. Bave se oni nekim drugim temama, očigledno dalekim od ovih naših, ovozemaljskih, po njima malih, a po nama suštinskih.
Neće biti da se radi o intelektualizmu i nauci. Prije će biti da se radi o kukavičluku, servilnosti i strahu da se ne izgube neke ko zna kako stečene i čime zaslužene pozicije i interesi. Oni koji nemaju interese su uplašeni. Njima kao da je usađen čip beznačajnosti i zavisnosti, pa strepe i od danas i od sjutra. Gotovo da strepe i od juče. Njih bih i mogla da razumijem. U uslovima kada se bore za golo preživaljavanje, a imaju porodice, djecu. I na drugoj strani svemoćne.

Pitanje jezika je pitanje osnovnih demokratskih načela. Kako gledate na dosadašnji odnos međunarodnih institucija, prije svih OEBS-a i SE, po pitanju ovog problema?

Smatram da bi te institucije trebalo da više i intenzivnije insistiraju da se poštuje demokratska procedura. One same ne mogu i ne bi trebalo da rješavaju naše probleme. Kad sama crnogorska javnost ovako reaguje, šta još da očekujemo od drugih?!

Ako se zanemari lingvistička, i posmatra isključivo socio-lingvistička i politička strana pitanja imena jezika, onda bi to trebalo riješiti provjerom volje građana, tj. referendumom. Popis koji je vršen neposredno prije spornih odluka Savjeta za opšte obrazovanje i Ministra prosvjete, pokazao je kojim imenom većina u Crnoj Gori zove jezik kojim govori. Sa druge strane, ista većina je dobrim svojim dijelom oćutala preimenovanje nastavnog predmeta, nepoštovanje Ustava, naše otkaze...

Iako je kroz slučaj sa jezikom, očigledno “legalizovano” postojeće stanje uspostavljeno na nelegalnosti, postoji li nada da se u ovom društvenom ambijentu i sadašnjoj konstelaciji političkih snaga pomenuti problem riješi?

U ovakvom društvenom ambijentu ne. Neće biti riješeno niti ovo, niti bilo koje drugo suštinsko pitanje. Nametajući sve jedan problem za drugim ovom izmučenom narodu, zbunjujući ga i o jadu zabavljajući, ne daju mu da misli o tome da je gladan, go i bos, i da se svakog u Boga dana bori za goli, biološki opstanak. Dok oni uživaju blagodeti bogatstva koje su preko noći stekli i dok svoju djecu, kao “dobri i savjesni roditelji”, školuju na skupim koledžima i univerzitetima širom svijeta.