LIČNOSTI

Pripadam srpskoj kulturi

Sebe identifikujem i mene u svijetu identifikuju sa srpskom kulturom. U ovom svijetu u kome je Srbija dizajnirana kao utočište zla, taj inat i ta identifikacija su samo intenzivirani

Razgovarao: Batić Bačević

	Kusturica pred svojom crkvom na Mokroj gori

Na mestu gde su se izgleda sudarile ideje koje su pohranjene u drami “Čudo u Šarganu”, i filmu “Život je čudo”, niklo je prošle jeseni obnovljeno drevno mesto koje nikada nije postojalo. Mnogi režiseri su za potrebe filma pravili veštačke gradove od šperploče, ali je samo Emir Kusturica odlučio da napravi grad koji njegovim stanovnicima ostavlja utisak da glume u nekom velikom, beskrajnom filmu bez strahova od kritike, producenata ili izveštaja sa blagajni. U subotu 22. januara, na Mećavniku na Mokroj Gori, postavljen je ikonostas u drvenoj crkvi Svetog Save, a slavni režiser je odgovarao na pitanja o gradu sa najmanje komunalnih problema na Balkanu.
- Sve je pokrenula ideja da se napravi gradić po uzorima na prvobitne hrišćanske opštine koje su propale zbog psihologije jer na malom prostoru ljudi počinju da jedu jedni druge. I onda sam zamislio da, u stvari, filmskim jezikom progovorim u arhitekturi. Izmislio sam grad koji izgleda kao da se u njemu uvijek živjelo. A nije nikad. To je kao neki Borhesov lažni dokument. Ali nešto što je zanimljivije od toga - na ovoj poziciji, na vrhu brda, naši nikad ne prave kuće jer se plaše promaje, plaše se vjetra. I kod nas kad ideš, oni uvijek nađu neki klanac, neko brdo negdje, neku stranu gdje sunca nema. A ovdje uvijek ima i vjetra i uvijek ima svjetla.

To je neka vrsta ruralnog grada, još jedan oksimoron u Srbiji...
- Pa jeste. Njim je predstavljena ideja o izgubljenom gradu, ne arhitektonski jer Sarajevo nije arhitektonski izgubljeno ono je izgubljeno kao ideja. Pošto ja ne vjerujem u demokratiju, onda u šali volim da kažem sebi - ako već imam svoj grad, onda mogu da biram građane. To nije kao u meksičkim filmovima. Krene napad na neku utvrdu, dođu razbojnici i onda vlasnik svega osjeti da se nešto ljulja i viče bespomoćno: Straža, straža! Ovdje je obrnuto. Kad se meni neko ne sviđa, ja kažem: Momci, molim vas...

Samo pravljenje ovog grada deluje za mnoge kao neka vrsta bekstva jer vas se Sarajevo odreklo, a Beograd vas možda nije prihvatio?
- Nigdje se ja više ne osjećam kod kuće. Ne znam na koliko mjesta ja već i živim.

Je li ovo vaša kuća?
- Nije. Ovo je jedan moj prostor koji sam ograničio kao prostor gdje će moje ideje, ljudi koje ja volim u ovom svijetu kojeg ne volim previše, biti lako prepoznati kao naše ideje. A priča o Sarajevu za mene je jedan veliki životni nesporazum koji traje. I bojim se da taj dio mog mozga traži te sukobe, koji liče malo na ono - ko će duže pod vodom bez daha. Ali i kad bih bio malo racionalniji, onda bih nekako želio da budem na svojoj strani u tom sukobu, jer rastakanje naše države nije išlo zbog onoga zbog čega sam optužen. Ljudi za koje sam optužen da sam bio s njima u prijateljskoj vezi su zatečeno stanje vukli očigledno kako ne valja. Ali nisu oni to sami radili.

Mislite na Miloševića?
- Da, to je kao moja značka, koje se ne odričem uopšte, jer moja ideja o Miloševiću onda i sada, kao i sve što u ljudskom životu postoji, podleže reviziji. Samo su se Žarko Korać i Zdravko Grebo rodili sa idejom da nikad nijednu grešku ne prave.
Sada ljudi govore kako je prosvjećeni apsolutizam jedino rješenje, jer demokratiju doživljavaju kao konstantno proizvođenje haosa u kome razne obavještajne službe rade, ne za razne države, nego za razne korporacije i one to klizište na kome živimo čine još nestabilnijim. Prema tome, možeš biti najveći demokrata na svijetu, iako ja ne znam šta to znači, doći ćeš do zaključka da bi za ozbiljniju državu nedostajala ozbiljnija ruka.

Zato je ta priča o Miloševiću relativna. I on je imao svoje faze, pa je nekome moglo da se učini da je njegova ideja o opstanku Jugoslavije autentična, neko misli da nije, a neko je odmah znao da to ništa ne valja. Kao što je, recimo, i ova priča o prenosima iz Haga koje gledamo na B92 imala za motiv nekakvo suočavanje sa zločinima ali su mu zapravo učinili najbolju uslugu. Dobio je svjetsku govornicu sa koje ne mogu da ga otjeraju. I kako vrijeme odmiče, sve manje argumenata imaju.
U vremenu veoma jasnog i otvorenog nacionalnog opredeljivanja vi ste se opredelili za drugu stranu.
- Nisam ja otišao na drugu stranu. Ja sam išao tamo gdje sam svoju identifikaciju lakše nalazio. Moja identifikacija su bili određeni ljudi i ideja da su na mom jeziku i u mojoj kulturi dominantan faktor bili Andrić, Crnjanski, Dragoslav Mihajlović, Meša Selimović itd. To je moje utočište. I u tom rastakanju, ja jače nisam imao. Ja i ovu crkvu ovdje doživljavam kao dio te kulture. Moj odnos prema tome je kao odnos prema tradiciji koja treba da se poštuje. Hajde, kakav je to grad ako nema crkvu.

A kako sad sebe identifikujete? Jeste li vi umetnik srpskog ili nekog umrlog jugoslovenskog podneblja?
- Imam francusko državljanstvo. A, u stvari, ja sam progonjen sa ognjišta čitav svoj život. Mene više slave u Portugalu nego u Srbiji. Ali sebe identifikujem i mene u svijetu identifikuju sa srpskom kulturom. U ovom svijetu u kome je Srbija dizajnirana kao utočište zla, taj inat i ta identifikacija su samo intenzivirani. Jer, što kažu, malo li je - raspon u srpskoj tradiciji od prosvetitelja do danas podrazumijeva sve ono što je u civilizovanom svijetu zaštićeno kao ideja o civilizaciji, od ljudi koji patentiraju transformatore za prenos niske i visoke struje do ljudi koji otkrivaju da atmosfera prenosi elektromagnetne talase a zahvaljujući tome mi danas pričamo telefonima, do petostrukog prvaka svijeta u košarci, Nobelovih nagrada. Dakle, kad bi čovjek sad uporedno gledao nas i druge male narode, onda bi ustanovio da je identifikacija sa tom nacijom moguća i kroz njegovo kulturno naslijeđe, ako ne već i ovo koje sam ja istražio. Moje porijeklo prije konverzije jednog od dvojice braće bilo je srpsko. A ja s tim nemam problem.

A da li sa tim problem ima beogradska elita, okupljena oko nevladinih organizacija, koja ne može da vam oprosti što niste ostali u Sarajevu?
- Da, malo patim. Fantastične su te nevladine organizacije. Kao i svi drugi, oni, u stvari, traže svoje žrtvene oltare i ljude koji mogu da im koriste za ono što im treba da potvrde. I te nevladine organizacije koje su instalirane od Soroša i mnogih drugih, u stvari čine uslugu Volstritu. Između tih junaka o kojim mi pričamo i planiranja gdje koja korporacija treba da uđe, oni redom skidaju institucije koje u tom narodu istinski nešto znače. Jer, oni u stvari, imaju zadatak da krupnom kapitalu, korporacijskom kapitalu naprave veću prohodnost. I onda se čini lakše kad ljude koji nešto znače tom narodu, ukidaju kao ideju. I utoliko te vladine organizacije meni ne mogu da oproste što nisam bio u Sarajevu. Ja nisam bio u Sarajevu od 1988. godine. Ali oni su tražili neke Žikice Jovanoviće Špance, neke junake koji bi se tamo pojavili pa bi osnažili ideju novog svijeta u kojem je Sarajevo najspornija tačka. I onda sam ja tu kao nedostajao.... A nisam ja tamo mogao da budem. Premalo je to..

Za velike reditelje...
- Ne, nisam ja veliki reditelj. Premalo je za čovjeka ovakve dinamike. Ja sam se tamo pred rat zbog različitih političkih ideja tukao sa ljudima. Ta ideja o Sarajevu je krajnje sumnjiva ideja. Da nije bilo tog rata, ja bih možda tamo otišao takođe još jednom, dva put, deset puta jer je grad bio suviše mali...

Ali niste se opredelili ni za Njujork koji je najveći grad i dozvoljava vašu dinamiku.
- E, to je druga priča. U biblijskim, u starozavetnim kategorijama Njujork je Vavilon. To je novi svijet koji dolazi u svoj zenit. Kao što je Rimska imperija pametna bila pa je izvozom svoje kulture vladala svijetom, tako je i Njujork unutar te “Rimske imperije”, u stvari jedan kontrapunkt koji ostvaruje tu drugu ideju tog doživljaja. Tamo je svima ideja o filmskom reditelju u 90 posto slučajeva ideja o serviseru. Možda bih da sam tamo rođen, bio kao Vudi Alen ili kao Džim Džarmuš, pa da iz esencije tog svijeta crpim. Ali ni to nije moguće, jer tom mom nemirnom duhu utočište je od Aljaske do Mongolije.

Ajde da ostavimo nevladine organizacije; recite mi kakav je vaš odnos sa Beogradom, Beograđanima...
- Lijep. To je grad koji trpi svašta. Kad snimim neki film, kad dođe vrijeme projekcije, na ulici srećem veoma prijatne ljude. U Beogradu, doduše, postoje ti što misle da Srbe loše predstavljam u svijetu. To sam u toplanama vidio. Nisam mogao da dobijem grijanje, pa sam otišao da vidim šta je, a jedna gospođa, onako žuta od duvana, pitala me: Gospodine Kusturica, zašto nas vi cijelom svijetu predstavljate kao Cigane? Rekoh: Draga gospođo, ja sam napravio devet filmova, pa su dva bila o Ciganima. Ona kaže: Ne, znate vi dobro šta ja vas pitam.

Ta ideja da vi u Srbima vidite ono što oni sami ne bi voleli da vide...
- Bojim se da bi to moglo biti sporna tačka. To je bilo i u Sarajevu tako. Samo što kažem, Beograd je mnogo veći i može to da istrpi. Ali Sarajevo to ne može da izdrži jer je premalo. To je jedan mali klanac kroz koji jedva i vjetar prođe.

Prošlo je deset godina od tog Dejtonskog sporazuma, a te strasti sa njihove ili sa vaše strane se nisu smirile?
- Bojim se da nisu.

Pročitao sam intervju u kome kažete da, kad prođete pored Užica, nekako imate jezu jer vas podseća na Sarajevo.
- Isti je klanac. Moram da priznam da mi je vrlo teško što se, kako vrijeme prolazi, sve više potvrđuju te Andrićeve ideje. Oni su - kaže - narodi koji žive sa svojim mržnjama tako blizu, a sa svojim ljubavima tako daleko. Kaže - Srbi okrenuti prema Moskvi, Muslimani prema Meki, a Hrvati prema Vatikanu. I sad, to je jedan obrazac koji bi po prirodi stvari trebalo da bude razblažen, ali ja se bojim da nije, da je on ostao isto jak. Jer ako neko u mojoj priči u kojoj Srbin, koji to i nije previše, uđe u životnu dramu nešto mora da bira između sina koji je uhapšen na drugoj strani i ljubavi koja je Muslimanka, ako oni to doživljavaju kao antimuslimanski film, onda tu nema pomoći.

Da, ali u tom ratu se svaka nacija homogenizuje i ogromna većina se određuje prema svojima, a protiv njihovih. Gde ste se vi našli?
- Ja sam ostao tamo gdje sam zatečen. I zato je moja ideja o budućnosti percipirana preko kulture, jer, čovjek mora da ima identifikaciju. Zato sam ja protiv primjene vlasti korporacija, koje ne pitaju ništa, koje konzumiraju, kupuju i ostavljaju čovjeka bez korijena. Sjeku mu korijen u korijenu. Jer ideju o bioskopu kao autorskom filmu treba da zamijeni hodočašće u šoping-holove itd. To je za mene ideja. E sad, kad se čovjek svjetskog iskustva vrati u mali grad, u tom malom gradu on postaje - šta? Navijač “Želje” u Sarajevu. I ako se tu negdje ne nađe, onda je predmet sprdnje ili predmet ne znam čega. I zato Beograd ... Zbog druge vrste tradicije i možda zbog inata. Jer, šta su Srbi radili u Sarajevu, to svi znamo pošto smo gledali na televiziji, a šta su Srbima radili u Sarajevu, e to nismo gledali na televiziji. To samo slušamo.

Čemu vodi ta neka vaša vrsta političkog otpora? Ka Mokroj Gori?
- I Rimska imperija je došla do jedne tačke poslije koje je istrošila svoje gorivo i prestala da funkcioniše. I ono što ja govorim snimajući filmove, što govorim sada vama i što govorim svirajući po svijetu je, u stvari, moje viđenje svijeta. Nije svijet ono što se vidi. Svijet je iza onog što se vidi. Ja sad treba da budem budala da povjerujem kako je bombardovanje bilo samo zbog Miloševića. Da korporacije koje konstruišu bombe i onda udare na Andrićevu ideju civilizacije o mostovima i sruše mostove zbog nekog Miloševića. Nije to bilo zbog Miloševića. To je bilo zbog toga što oni hoće da uđu. I sinoć gledam na televiziji, oni obnavljaju te mostove.

Na drugoj strani, veliki borci protiv velikih kompanija ili novog svetskog poretka mogu da budu samo dekoracija tog poretka. Majkl Mur, vi ili neki drugi umetnici možda deluju samo kao dokaz da je to društvo istinski demokratično?
- Znam neke koji su pozivali Buša da idu da beru gljive, ali znam ljude koji to nisu učinili... Aki Kaurismaki nije sigurno. Ja nisam sigurno. Nije Nik Nolti sto posto. Nije stvar u tome da li neko voli korporacije ili ne. Stvar je u tome da se od istorijskog razvoja dolazi u jedan prostor u kome će se uspostaviti moderno robovlasničko društvo. Jednog dana kad “Motorola” svoje zidove digne i kad oni bude nepreskočivi za normalan svijet, nikome neće odgovarati kad otpusti 50.000 ljudi. Dakle, politički život kao ideja se guši.

Verovatno ste čuli primedbu tipa - da bi se borila protiv globalizma, Srbija bi trebalo prvo da priđe toj globalizaciji, pa onda antiglobalisti Srbi deluju kao...
- Svi znamo da je pitanje globalizacije neminovno. Pitanje je samo primjene, ima li ona neka pravila ili se širi kao imperijalna sila koja ruši sve ispred sebe. Postoje vrlo precizni računi koji govore o tome da za prelaz iz sistema planirane ekonomije u ovu drugu treba 20 godina. Uzorak je Južna Koreja. I da mora da ima jaku državu koja taj prelazak kontroliše tih 20 godina.

Kada bismo uzeli to antiglobalističko merilo da je neka zemlja u istočnoj Evropi uspešna u onoj meri u kojoj je Koka-kola u njoj uspešna, onda bi trebalo pitati da li je besmisleno uopšte govoriti o politici, o poretku? Ideje, ideologije ne postoje.
- Samo sa stanovišta u kome vjerujemo da se tranzicija izvodi u korist ljudi ili ne, jer korporacije imaju vrlo precizan plan. Ideja je da se radi dolar-sat. I tu nema puno pameti. Da li Poljaci imaju platu koja prelazi dolar na sat? Vjerovatno imaju jer su na vrijeme shvatili da je došlo vrijeme promjena. Tu je možda najveća Miloševićeva greška što to nije uradio prvi i što nije uradio pametno tada.

Vi stvarno verujete u neku vrstu istorijske predeterminacije u kojoj niko od lidera zapravo nije imao izbora da pokrene zemlju u nekom drugom pravcu?
- Miloševićeva osnovna greška je što je mislio da Srba ima 250 miliona i što nije imao dvije atomske bombe u džepu. Onda bi ta priča bila drukčija. Ali, u postavci svijeta, u geostrateškim sukobima, mi bismo najebali kako god okreneš. I s njim i bez njega. Zamislite da je bio Svilanović lider, gdje bi mi danas bili...

Imate li vi nekakve političke saveznike, istomišljenike u Srbiji danas?
- Ne znam, jer je na snazi ta ideja rasturanja države kroz te razne špijune. Nesreća je što taj blagi Koštuničin konzervativizam, a ne onakav kakvim ga predstavljaju, nema pješadiju ispred sebe koja to može da obavlja. Naša je nesreća što mi u istoriji nismo imali elitu koja se stabilizovala i koja je ostala u vezi uvijek sa tim zapadnim moćnim elitama. Jednostavno, mi nemamo, ako nisu apointirani od strane nekih obavještajnih službi, ljude koji mogu da pozovu predsednika jedne ili druge zapadne vlade i da s njim ručaju. Moje su misli vrlo često podudarne sa onim što Koštunica govori. Modernost Demokratske stranke i Tadićev neki, rekao bih, porodični odgoj nas još uvek drže da se ne pretvorimo do kraja u protektorat. Jer i u kolijevci demokratije su neki vatreni borci za demokratiju, čim je Atina bila u malo težem stanju, natjerali nesrećnog Sokrata da popije otrov. A on je izmislio demokratiju. Dakle, ovi što bi to prečicom uveli, oni su, u stvari, sitni plaćenici tih velikih korporacijskih službi... A ovi koje uslovno podržavam, nemaju snagu da se bore protiv tih navodnih demokrata.

Smatrate da je vlast suviše mekana i nedovoljno energična u suzbijanju stranih plaćenika, što opet podseća na Miloševićeva vremena?
- Ja ne kažem da su strani plaćenici. To su špijunčine. Vlastima zamjeram što nemaju predstavu o tome šta je država i koja je njena funkcija u opstanku jednog naroda. Mali narod od osam ili devet miliona ljudi mora da ima svoju dobru, ako ne jaku, značajnu državu. A ti plaćenici je čine slabom. Čim se krene malo dalje, odmah se pojavi neko od njih pa to zatrese. To su sitni vazali koji su nekad imali čardake a danas sjede po Hajatima i piju one najskuplje viskije i ćućore o demokratiji, o nekoj dobrobiti, o ljepoti itd.

Zar ne mislite da vam upotreba tih teških kvalifikacija nanosi veliku štetu?
- Vi stvarno mislite da u Srbiji ne postoje ljudi koji ne rade za neku obavještajnu službu? U stvari, predlažem vam jednu stvar - da iskorigujete i da kažete da sam ja neka obavještajna služba. I ja sam strani plaćenik čitav život. Ja sam prestao da budem domaći plaćenik 1985. godine, ali nikada nisam razvaljivao ni zemlju, ni ideje, ni institucije.

Vi ste jedan od ovdašnjih ljudi koji imaju najviše uspeha na Zapadu, kojem pokušavamo da se približimo već nekoliko godina, ali istovremeno strahovito kritikujete Zapad...
- Tek kad se otvore vrata, kad se spoznaju i pozitivni i negativni aspekti Zapada, onda možemo da pričamo o ljudima koji to mogu da mjere. Nemam ja ništa protiv Zapada. Zapad je, moram da priznam, meni spasavao glavu. Ja sam u Kanu i jednom i drugi put bio prepoznat kao čovjek čija je ideja o filmovima duboko humana. Ne postoji jedan Zapad, ni jedna zapadna politika, vi imate 400 000 krivičnih prijava u Ujedinjenim nacijama za kršenje ljudskih prava. I to je Zapad.

Kada bi vas režisera, koji je imao priliku da upozna brojne lidere, upitali ko je od njih bio najbolji u vašem poslu, šta biste odgovorili?
- Kad bih govorio o zanatu, mislim da je Milošević bio najbolji režiser samo što je imao mnogo spornih tačaka. Aliji Izetbegoviću je bilo dovoljno da Bosna bude makar kao zgrada Predsjedništva, čime je sve rekao o svojoj politici. Kod Koštunice već postoji jedno filozofiranje politike, jedan stav, pristup koji je neophodan Srbiji da konačno ima predsjednika vlade koji se ne pojavljuje svako veče na televiziji, koji upravo čini otklon od ove svijesti, kao što je moja gorštačka, koja bi sve da riješi preko, brzo, lako. I to mi se čini kao vrlo značajan plan, za razliku od ovih koji bi to prekosutra sve završili.

Vi kažete da je Milošević najveštiji režiser, a često se opisuje i kao najveći taktičar u proteklih 20 godina, pa me interesuje kakav je to taktičar ako je završio u Hagu?
- Pa gdje je završio Jovanović? Šta je s njim? I on je ratni zločinac. To je veliko istorijsko klizište. Nije tu pitanje čistih računa. Kako bih rekao, ima fudbalera koji igraju svoju igru strašno dobro, ali to kratko traje. Slome nogu ili istegnu ligamente i ne mogu više da igraju. Tako je i u politici. Ja govorim o politici kao naivac, kao neko ko to vidi sa strane i neko ko želi da svoje mišljenje isprojektuje ovako kad ima priliku. I koji, u ovakvom razgovoru, objasni zašto je protiv te tvrde liberalne ideje koja ukida zdravstveno osiguranje ili zašto je protiv ideje o uništenju identiteta naroda koji je do juče imao ogromnu publiku u bioskopima, a danas je više nema. Jel to zato što je “Šrek” bolji film od “Mi nismo anđeli”? Nije. To je odomaćena vrsta nasilja koja sad ima novu formu, koju ni Milošević ni Koštunica ni Đinđić ni Tadić nisu mogli ili neće moći da zadrže. I Srbija na sljedećim izborima neće birati uopšte političke ideje, nego ideje iza kojih će stajati neki kapital. Kao u Grčkoj.

A gde ćete vi tada biti?
- Šta će biti s nama, to ne znam. Ali sigurno ću zastupati veoma ljubomorno ove ideje o kojima govorim.

Ta priča o prosvećenom apsolutizmu kao o jednom rešenju kojim možda ide Rusija ili Kina zvuči dobro ako sebe vidite kao prosvetitelja. Šta je sa ljudima, njihovim pravima ili slobodama?
- Šta je čovječanstvo učinilo od Francuske buržoaske revolucije? Donelo je Deklaraciju o pravima žena, zbog koje na Zapadu nikada ne možeš da snimiš reklamu koju sam gledao u Srbiji a koja govori da između gume koja je trajna, izdržljiva i podložna svakoj promeni i žene - nema razlike. Zato se na Zapadu ide u zatvor. To je jedna od strašno značajnih razlika koju ovi koji ovde zagovaraju Zapad, uopšte ne razumeju. Ne razumeju ni ono što je učinjeno u zaštiti okoline gde bogataši moraju da plate filtere za čišćenje reka i vazduha. Ogromna razlika je i u sudstvu, što takođe ovi naši zapadnjaci ne shvataju. Sve što je na helenskoj kulturi izraslo, a Zapad jeste, to je ozbiljna konstrukcija, ozbiljan sistem vrijednosni, kome možemo da zamjerimo što je sistem mnogo važniji od ljudi, ali to je velika ideja. Ono što zamjeram ovdašnjim vajnim borcima je što ništa ne znaju ni o prednostima ni manama Zapada. Zbog toga nailazim mnogo lakše na istomišljenike u Parizu nego u Beogradu, jer oni to znaju. Samo hoću da se izborim i ovdje i svuda da je pojam Zapada bipolaran. To nije jedan pojam.

Iz tog bipolarnog Zapada stigla je vest da ste postali predsednik Kanskog žirija. Šta to znači za vas?
- To je, u stvari, ideja o mom starenju i o tome da sam neko ko može da arbitrira i vodi najveći festival. To je planetarna sesija u kojoj bih došao kao jedna ideja koja štiti umjetnički film, neko ko je obožavao američki film 70-ih i koji još uvijek obožava dobrim djelom sve nezavisne filmove mojih prijatelja, neko ko je ostao vjeran najboljoj tradiciji evropskog filma i neko ko se nije prilagodio, odnosno ko se prilagodio velikom svijetu a manje tim, kako se danas zovu, trend-seterima.

NIN