Prilozi za ratnu istoriju Sarajeva

Zločini nad Srbima u Sarajevu

Danas je organima gonjenja RS dostupan dokument iz kojeg se vidi da su naređenje za napad na Pofaliće dali komandanti TO, uključujući Sefera Halilovića i Hasana Efendića. U ovoj akciji ARBiH ubijeno je preko 400 civila

Piše: Zoran Janković

Vrhovni komandant armije koja je počinila teške zločine: Alija Izetbegović

Brojne ratne akcije Armije BiH u Sarajevu u kojima su počinjeni pokolji nad srpskim stanovništvom godinama su smatrane velikim vojničkim uspjesima i o njima su pisane knjige. Danas se zna da se radilo o zločinačkim akcijama u kojima su čitavi dijelovi grada etnički čišćeni od Srba. Jedan od očiglednih primjera ovakvog razvoja događaja je akcija TO RBiH na Pofaliće. Naselje sa većinskim srpskim stanovništvom napadnuto je u maju 1992. godine. Vojna akcija izvedena je da bi bilo očišćeno od "četnika". Jedan od rijetkih "četnika" koji je sve to preživio je starac Milan Mijović.

Srbi na Pofalićima masakrirani

"Ja sam tada zarobljen i još mnogi Srbi. Jedini sam preživio. Znam tačno ljude koji su počinili zločine na Pofalićima. To su Izet Balović (otac mu Agan), Zudo Zijadić i drugi. Tu gdje su mene zatvorili bila im je komanda. Ovdje sam bio u zatvoru dva dana. Onda su me oćerali u Velešiće, iz Velešića na Alipašino polje, a odatle u ‘Viktor Bubanj’. Iz ‘Bubnja’ opet u Velešiće, iz Velešića u Centralni zatvor, iz Centralnog ponovo u ‘Viktor Bubanj’. Tamo sam bio ne znam ni koliko. Evo, vidite kakve su mi ruke", priča Mijović, zavrće rukave i pokazuje ubodne rane od noža, gdje je sječivo probolo kompletno tkivo i izašlo na drugu stranu, iznad zgloba šake.

"Noge da i ne spominjem. Što su najteži jadi, presjekao mi je tetive od stopala. Sad imam problema s tim. Tri dana sam bio vezan bodljikavom žicom. Šta da vam još pričam", svjedoči o svojim stradanjima Miloš Mijović iz Pofalića. Prije rata bio je jedan od najbogatijih ljudi u ovom naselju, imao dvije ogromne kuće (koje su zapaljene), a u ratu je bio jedan od najtežih stradalnika.

Dalje priča o napadu na Pofaliće: "Kad sam krenuo od Doma, pobijenih Srba ležalo je kao pljeve. A ovi samo viču: ‘Hasane, pali kuće’. Ko im je Hasan - ne znam. Tad je zarobljen Pero Pikula, Gojko Radović i zatvoreni su. Nakon dva-tri dana oni su izvedeni i ubijeni. Bio je tu i Stanko Kuzman, njegov brat, pokojni Blažo Šarović i još Srba. Ubili su Vidaka pred rođenom kućom. Kad su mene naveli ovuda viču da su ubili četnika iz Srbije. A on je tu doselio negdje 64-65. godine i napravio kuću. Čovjek nije ni služio vojske, niti je znao šta je puška. U Stanka Pikule zapalili su štalu, unutra bile ovce i koze i sve je to izgorjelo.

Kad su nas doćerali kod Doma u Gornjim Pofalićima ja sam vidio da je tu ležalo pet ubijenih Srba. Samo neke deke bačene po njima. Svezanog su me, u toj kući gdje su me prvo zatvorili, tukli dva dana. Tukli su me, tukli i tukli ...

Najteže mi je bilo kasnije u Velešićima. Ućerali su nas u podrum sa cisternama za parno grijanje, a u njima voda. Ko je bio mali, voda mu je bila skoro preko glave. Sve se propinje na prste a voda mu ulazi u usta. A onaj katran i jad od mazuta ostaju po tebi. Ja ne znam kako sam živ i pametan ikako ostao.

Na kraju me je iz zatvora izvukao jedan musliman, on mi je glavu spasio - Ragib Salčin. Iznijeli su me iz Centralnog zatvora jer nisam više mogao ni hodati. Stavili me u ‘golfa’. Ponudio me je čašom vode, ali ja niti sam je mogao uzeti, niti sam mogao progovoriti. Dovezli su me na Hrešu i razmijenili. Sjećam se da je kiša padala - nebo se otvorilo. Molio sam ih da me bace u kanal sa vodom jer sam vidio da od mene nema ništa. Naš doktor na Palama govorio je da neću preživjeti. Čudio se kad je ujutro vidio da sam živ. To ti je moja priča", kaže Miloš Mijatović iz Pofalića.

Danas je organima gonjenja RS dostupan dokument iz kojeg se vidi da su naređenje za napad na Pofaliće dali komandanti TO, uključujući Sefera Halilovića i Hasana Efendića. U ovoj akciji ARBiH ubijeno je preko 400 civila. Napad su izvela dva pofalićka odreda predvođena Hebibom Idrizovićem i Jusufom Lošićem. Sadejstvovali su "teritorijalci" iz Velešića pod komandom Envera Šehovića koji su otvarali vatru čak i na zbjeg od 2.500 srpske nejači koja je bježala prema Žuči. U napadu je učestvovao i odred TO iz Buća potoka. Među planerima i naredbodavcima napada spominju se i imena Salke Idriza, Mirsada Čauševića, Ferida Omerovića, Ismeta Alije, Fadila Alihodžića, Smaje Šikala.

Policija Istočnog Sarajeva u posjedu je i video-materijala rađenog u Sarajevu za propagandne svrhe: rijetki preostali Srbi (uglavnom starci i starice) pričaju kako im je lijepo i kako ih niko ne dira. Danas skoro niko od njih nije više među živima. Neki su ubijeni odmah nakon što je napravljen snimak.

Ubijen u Sarajevu - ekshumiran u Zenici

O prikrivanju počinjenih zločina izmještanjem tijela nastradalih Patriot je pisao u nekoliko navrata. Ali sada nam je poznato i da policija Istočnog Sarajeva raspolaže podacima da je ovo rađeno. U policiji o tome ne žele javno da govore jer se saznanja zasnivaju na izjavama svjedoka, pa ne žele da iznose detalje sve dok ne bude riješeno pitanje zaštite svjedoka. Za sada se pouzdano zna da su svjedoci govorili o izmještanju posmrtnih ostataka u Dobrinji, na Alipašinom polju i u rejonu Miljacke. Operiše se i podatkom da je vjerski objekat - džamija na Alipašinom polju, napravljena na jednoj od sekundarnih grobnica.

I na Dobrinji Srbi su nastradali u toku proteklog rata. Zatvarani su u nekoliko logora, mučeni i ubijani. Između ostalog i u podrum jedne piljare odakle danima nisu vidjeli dnevnu svjetlost. Vlaga je bila tolika da su im otpadali komadi kože. U ovom naselju živjela je učiteljica Vida Borković. Prvi komšija bio joj je Kerim Lučarević. A njegov stan je bio premali - dvosoban. Vida je uhapšena, a tijelo je nađeno kod aerodroma - zaklana je. Eto tako su rješavana stambena pitanja za "kadrove" na Dobrinji.

"Živio sam na Dobrinji 5, a otac mi je živio u Buća potoku. Tu je i ubijen. Moj stric je poginuo na kućnom pragu, ubili su ga snajperom posred čela. Otac je ostao da ga sahrani i ubili su i njega. Radio je u bašti, kraj kuće, a onda su došli pripadnici TO i odveli ga. U junu 1992. godine. Imao je moj radni mantil na sebi.

Majci su rekli da ga vode na informativni razgovor, a nikad se više nije pojavio. Ubijen je u Sarajevu - ekshumiran u Zenici. Identifikovali smo ga putem DNK analize. Kad su ga odveli od kuće ruke su mu svezali žicom. Tako smo ga i našli, a vilica i par rebara su mu bili polomljeni. Izgleda da je strijeljan rafalom.

Ubijen je 1992. godine a našli smo ga tek 2004. godine. Uz mnogo muka. Ali eto, sahranili smo ga kako dolikuje, i mogu vam reći da smo tek sada našli svoj mir i on i ja. On na onom a ja na ovom svijetu.

Otac je imao osamdeset dvije godine, nije imao ni puške, a odveli su ga ispred kućnog praga. Moj prvi komšija, Zajko Vahid jedan je od odgovornih za njegovu smrt. On je danas prvi privrednik opštine Stari grad kome ne možete ništa. Valjda njegova stranka na vlasti pa ga ne daju", priča za Patriot Niko Simanić koji je tek nedavno sahranio oca.

Snajperisti zlatni ljiljan

"U Hrasnici je ostalo dvadesetak lovaca lovačkog društva ‘Igman’ Ilidža. Najveći krivolovac među njima bio je Šerif Kereš iz Bobovice kod Trnova. Imao je lovački snajper i čehoslovačku pušku 7x65 R i 12x12 sačmu. Imao je na njoj snajper. Kad je počeo rat bio je glavni snajperista. Kad je ubio devetnaestog Srbina dobio je ‘zlatnog ljiljana’ i bio je na njihovoj televiziji. Inače, bilo je trideset snajperista na ovom području. Svaki dan su išli na različite lokacije. Jedna je bila iznad sela Paštrik. Ubili su nekoliko ljudi, ali su pucali i u stoku, krave, ovce. Druga lokacija je bila kod Rondića kuća, treća na Butmiru kod GP ‘Igman’ i ‘Bosna’ i odatle su pucali na Kasindolsku ulicu", svjedoči jedan čovjek sa Stojčevca za Patriot , ali ne želi da mu se ime otkriva.

"Imamo informaciju da će se pojaviti još kartona i informacija o zločinima nad Srbima. 12.600 srpskih civila je prošlo kroz 126 logora u Sarajevu. Za dva do tri mjeseca će uslijediti drugi dio kartona i tad će cifra od 10.000 nastradalih Srba izaći na vidjelo. Mi imamo izjave živih svjedoka, slike žrtava i za dosta slučajeva i slike zločinaca. Ja imam evidentirano 447 zločinaca iz Sarajeva koji su okrvavili ruke nad srpskim stanovništvom. I to bez njihovih pretpostavljenih po komandnoj i političkoj odgovornosti. Posebnu odgovornost, na primjer, za stradanje Kukanjčeve kolone u Dobrovoljačkoj ulici imaju Ejup Ganić, Jovan Divjak i Rasim Delić. Takođe zahtijevamo i tražimo da se gradska deponija već jednom otkopa i povade srpske kosti koje se tu nalaze. Mi imamo svjedočenje čovjeka, nećemo mu spominjati ime radi njegove sigurnosti, koji je vozio pobijene Srbe na smetljište kamionom. I to će morati doći na dnevni red. Ako ne danas a ono sutra ili prekosutra…", kaže za Patriot o saznanjima Udruženja porodica nestalih lica Istočno Sarajevo predsjednik ove nevladine organizacije Milan Mandić.

"Čovjek nije igla, pa da se izgubi. Srba iz Sarajeva - nema. Nema čitavih porodica jer je počinjen ‘državni zločin’. Organizovan iz vrha vlasti. Pojedine specijalne jedinice odgovarale su direktno Aliji Izetbegoviću. Ovi ljudi su bili profesionalci i iza sebe nisu ostavili tragove. Kako sad dokazati koliko su ljudi oni pobili?

A ako smo mi skinuli kapu pred njihovim žrtvama morali bi i oni skinuti kapu pred našim.

Nas boli to što još nije završena satanizacija Srba u BiH. Amor Mašović predstavlja BiH na raznim simpozijumima od Beča do Novog Zelanda i kao papagaj ponavlja da je ubijeno svega 266 Srba u Sarajevu, što je bezobrazluk. Jer samo naše udruženje danas može ponuditi građu o preko 2.500 srpskih žrtava. Imenom i prezimenom a ponegdje znamo i počinioca", kaže za naš list predsjednik Udruženja građana "Istina" Dušan Zurovac.

Patriot magazin