Bratstvo i jedinstvo na uštrb Srba: Predsednici vlada Sanader i Koštunica

Komentar: Srbi i Hrvati

Drang nach Beograd

Na kraju posete hrvatskog premijera Ivana Sanadera Beogradu – srpska mreža puna golova, a u hrvatskoj – nijedan. Pri tome, srpski državnici sami sebi zabijali golove ili se sklanjali kada je pucao Sanader, a nijedan jedini put nisu krenuli ka hrvatskom golu

Piše: Željko Vuković

Nije lako priznati, ali i Hrvati su nam sada maltene ono što i Amerikanci. Doduše, manje od nas traže nego Ameri, ali zato su bezobrazniji od njih kad nas ponižavaju.

A mi uvek isti – jednako ćutimo, trpimo, pristajemo i dajemo, svejedno da li nam na ljudska i nacionalna prava i dostojanstvo udarali Amerikanci ili Hrvati.

Nema za to bolje a ni bolnije potvrde od onog što se dešavalo pre, u toku i posle nedavne posete hrvatskog premijera Beogradu.

Tetovaže đenerala Draže

Još kada su početkom oktobra Vojislav Koštunica i Ivan Sanader obelodanili svoj dogovor o međusobnim posetama, dilema je bila – zašto prvo Voja ne ide u Zagreb?

	Kamen spoticanja: Milan Gurović

Naime, za razliku od fudbala i košarke, u politici domaći teren nije prednost. A naročito ne kada je reč o ljutim rivalima i prvom susretu posle deceniju i kusur godina neprijateljstva i izbegavanja.

Da li su Voja i Ivan izvlačili šibice ili je naš premijer bio nestrpljiv da iskaže tradicionalno srpsko gostoprimstvo – ne zna se. Ali, bez obzira kako se došlo do rasporeda gostovanja, izbeglim i prognanim Srbima iz Hrvatske odmah je bilo jasno da je Sanader izraziti favorit na beogradskom terenu.

Pa su žurno zatražili da neki njihov predstavnik bude u Koštuničinom timu, kako se ne bi desila repriza bruke koja se desila kada je Beograd pohodio Stjepan Mesić. Da podsetim, tada je Sonja Biserko određivala ko je od izbeglih Srba podoban da se nađe za Mesićevim stolom.

Pošto nisu dobili odgovor na taj njihov zahtev – a što su ispravno shvatili kao odbijenicu - predstavnici svih izbegličkih udruženja napisaše opširno pismo premijeru Srbije, moleći ga da u razgovoru sa Sanaderom posebno naglasi problem nerešenih sudbina nestalih Srba iz Hrvatske.

Kako je vreme proticalo, to jest kako se približavao dan "D" - 15. novembar - srpski i hrvatski mediji su davali sve veći značaj susretu u Begradu. Pri tome, niko nije izustio ni napisao ni reč koja bi kvarila sreću i zadovoljstvo što će Voja ugostiti Ivana.

A onda, samo dva dana pre nego će hrvatski premijer sesti u avion za Beograd – resorno ministarstvo njegove vlade donosi odluku da se zabrani ulazak u zemlju košarkašu Partizana Milanu Guroviću.

Razlog – tetovaža sa likom Draže Mihailovića, na mišici Gurovićeve leve ruke u Hrvatskoj se smatra "fašističkim simbolom", a isticanje tih i takvih simbola je zakonom zabranjeno u Hrvata.

Kakav bezobrazluk! Ali, istovremeno i - vrhunski osmišljen propagandni potez Sanaderove vlade. I to po starom i dobro poznatom principu – koliko se štete i pakosti nanese Srbima, toliko se može izvući koristi za Hrvate.

Dakle, i najkraće rečeno, u Zagrebu su smislili da Gurovićevu spornu tetovažu pretvore u efikasno sredstvo za pranje i krivotvorenje hrvatske prošlosti i sadašnjosti.

Naime, računalo se da će u zapadnim medijima i javnostima biti i ostati samo zabeleženo da su Hrvati, i posle 60 godina od Drugog svetskog rata, i dalje toliko osetljivi na fašizam da njihova vlada zabranjuje ulazak u zemlju čak i zbog crteža koji ih podseća na Hitlerova vremena.

Pavelić antifašista

To se i obistinilo. Zapadne medije i političare uopšte nije zanimalo da li je lik na mišici Milana Gurovića zaista simbol fašizma. A moralo je bar zbog opštepoznate činjenice da je američki predsednik Truman odlikovao Dražu Mihailovića, jer su njegovi četnici spasili živote Trumanovim pilotima.

Zapadnjacima, takođe, nije na um palo da Sanaderu i njegovoj vladi ospore moralno pravo da se penju na vrh branika antifašizma. A i te kako su mogli i morali da to učine.

Bar da su pitali – kako je moguće da u Hrvatskoj danas Ante Pavelić nije simbol fašizma? On koji je bio otac Hitlerove marionetske NDH, čiji je simbol bila i ustaška fabrika smrti u Jasenovcu. Pavelićeve slike i brojne knjige o njemu – mogu se videti na svakom koraku u Hrvatskoj.

Nisu pitali ni za druge ne baš malobrojne simbole vremena iz nacističko-fašističke NDH, koji se i dalje neguju u hrvatskoj bašti. Otud je "slučaj Gurović" ostao uknjižen kao primer kako hrvatski "antifašisti" ne dopuštaju srpskim "fašistima" da nogom kroče u Hrvatsku i opogane je, makar bila reč i o svetski poznatom sportisti.

Naravno, u Beogradu su mogli da spreče takav epilog. Bilo je čak sasvim dovoljno da Voja glasno i jasno kaže Ivanu da nije lepo to što je uradio, da ga podseti primerima ko je bio fašista a ko antifašista. I da mu se pojada:

- Dragi Ivek, možeš li ti zamisliti kako je našim izbeglicama preko Drine kada vide kako se vijori "šahovnica" u sred Beograda? Nema srpske familije sa područja nekadašnje NDH u kojoj bar neko nije stradao od ustaškog noža, a oni su klali i ubijali pod "šahovnicom". Ali, eto, mi Srbi smo tolerantni, opraštamo…

Ali, u Beogradu su – ćutali. A to ćutanje je značilo i jedino znači – srpsko pristajanje na pranje i krivotvorenje i hrvatske i srpske prošlosti i sadašnjosti. Naravno, na ne malu štetu Srba i jednaku korist Hrvata.

Da sve bude ciničnije i uvredljivije po Srbe, Sanader je u Beogradu izjavio da je to sa Gurovićem mali incident koji nema veze sa bilo čim drugim osim sa – sportom!

A srpski premijer dodao kako se nada da se neće slično opet dogoditi! Umesto da priupita dragog gosta:

- Čuj, stari, ako je sve to sport, što me nisi nazvao i rekao da je Milanova tetovaža problem zbog vaših ne baš prosrpski raspoloženih navijača. U tišini, i zarad dobrosusedskih odnosa naših bratskih naroda, sredio bih da Milan stavi povez kao Ajverson.

"Zaboravili" Srbe

Nažalost, kada je reč o Srbima, uvek može – gore. Elem, zatraži Sanader u sred Beograda od Voje pomoć u rasvetljavanju sudbine 1.200 nestalih Hrvata. Ni spomenuo nije 2.700 nestalih Srba koji su u vreme svog stradanja bili građani Hrvatske!

Premijer Srbije obeća traženu pomoć. I ne spomenu nestale Srbe, iako ih je dva puta više, i iako su ga izbegli i prognani Srbi zamolili da pita Sanadera za tih 2.700 nesrećnih sunarodnika!

Dakle, u Beogradu se pričalo samo o stradanjima Hrvata u Hrvatskoj. O stradalim Srbima ni reči! Kao da ih nikada nije ni bilo u Hrvatskoj. Sanadera u Beogradu nisu pitali ni zašto njegova vlada ne vraća Srbima stanarska prava. On im je unapred rekao da je sve sa vraćanjem imovine Srbima "samo tehničko pitanje", a oni klimnuli glavom i nastavili sa ćutanjem. Uprkos dokazima da nije rekao istinu.

A u spomenutom pismu Koštunici, izbeglička udruženja su jasno napisala da je upravo zbog odugovlačenja sa vraćanjem imovine više od 50.000 Srba već otišlo u treće zemlje. I da nema ni govora o bilo kakvom povratku Srba dok im se ne vrati imovina.

Hrvatskog premijera niko nije pitao o pravu izbeglih i prognanih Srba na isplatu zaostalih penzija, konvalidaciju radnog staža u Krajini, neučešču Srba u privatizaciji društvene imovine koju su stvarali a koja je podeljena bez njihovog učešća…

Opet ima gore od goreg – Sanadera u Beogradu ne upitaše ni za istrage, optužbe i presude nad više hiljada Srba za navodna dela ratnog zločina. Mada je taj slobodni lov na Srbe jedna od glavnih prepreka povratku Srba u Hrvatsku – domaćini su ga prećutali.

Umesto razgovora o svim tim uskraćenim pravima, Sanader i Svetozar Marović potpisaše Sporazum o zaštiti manjina, po kojem Hrvati u Srbiji treba da imaju ista prava kao Srbi u Hrvatskoj.

Naravno, u tom Sporazumu nema ni slova o vraćanju imovine, isplati penzija, priznavanju radnog staža, obustavljanju i reviziji silnih istraga i optužbi…

Igrali za Sanadera

Na kraju susreta u Beogradu – srpska mreža puna golova, a u hrvatskoj – nijedan. Pri tome, srpski državnici sami sebi zabijali golove ili se sklanjali kada je pucao Sanader, a nijedan jedini put nisu krenuli ka hrvatskom golu.

Dakle, unapred se ne samo predali već i igrali za protivnika! Nije im smetalo ni to što su faulirani još pre početka utakmice. Zaista, ni Buš ne bi bolje prošao od Sanadera. Ali, može biti i gore. Jer, valja Voji uskoro otići u uzvratnu posetu. Da li će srpski premijer u Zagrebu reći ono što nije rekao u Beogradu? Budemo videli.

A možda mu i ne dozvole da pređe granicu. Recimo zbog Vuka Draškovića koji je neskriveni poštovalac lika i dela "fašističkog simbola" sa mišice Milana Gurovića. Da bi se to izbeglo, najuputnije u Zagreb poslati samo Svetozara Marovića. Uostalom, on jedini govori hrvatski. I kod kuće.