DOKUMENTACIJA

Kako sam ubijao Srbe u Lici

Ekskluzivno: Hrvatski nedeljnik "Feral Tribune" objavljuje autentične dokumente hrvatskog Ministarstva unutarnjih poslova iz kojih su vidljiva priznanja Ivice Rožića – zvanog Roka i Bijeli Vuk – da je postavljao mine iznenađenja Srbima na širem području Gospića

Piše: Ivica Ðikić

	I povratnike ubijaju: Gospić danas

Četrdeset dvogodišnji Ivica Rožić – poznat pod nadimcima Roka i Bijeli Vuk – danas je slobodan čovjek: živi u Gospiću, uredno prima mirovinu u koju je poslan odlukom bivšeg predsjednika Franje Tuđmana, šeće ulicama i s ratnim se drugovima, vjerojatno, sjeća onih vremena kad je s nevjerojatnom strašću i predanošću radio na smanjenju broja Srba u Lici. Ivica Rožić pravomoćnim je presudama sudova u Rijeci i Zagrebu oslobođen optužbi da je sudjelovao u likvidacijama gospićkih Srba u listopadu 1991. godine, te da je nakon rata podmetao mine iznenađenja na imanja srpskih povratnika u Lici: od tih je mina najmanje sedam ljudi smrtno stradalo, dok ih je trinaestero teže ili lakše ozlijeđeno. Bijeli Vuk oslobođen je zbog pomanjkanja dokaza, a njegov odvjetnik Mirko Ružić nedavno je najavio da će od države zaiskati masnu odštetu na ime duševnih boli što ih je Rožiću izazvao boravak u pritvoru i povlačenje njegova imena u zločinačkom kontekstu.

Priznanja o likvidacijama

Feral Tribune došao je u posjed dvaju dokumenata Ministarstva unutarnjih poslova, koji su označeni kao službena tajna i u kojima se nalaze Rožićeva priznanja o tome kako je ubijao srpske povratnike u Lici, a ovaj list posjeduje i tajno snimljenu audio-vrpcu na kojoj Bijeli Vuk jednom pouzdaniku Protuobavještajne agencije – s kojim je, inače, njegovao prijateljske odnose i čiji su osobni podaci poznati redakciji – potanko priča o svojim metodama likvidacije srpskih civila u Lici.

Prvi dokument nastao je koncem ožujka 1999. godine, nosi naslov "Operativno izvješće", prostire se na šest gusto tipkanih stranica i potpisao ga je gospićki kriminalistički policajac Stipo Novaković. Tekst "Operativnog izvješća" (vrlo znakovit već i po tome što se u njemu Srbi uporno pišu malim početnim slovom, a Hrvati, dakako, velikim, što nedvosmisleno sugerira da tako iskazana nepismenost nije jedini problem autora tog teksta, op. red.) počinje Novakovićevim opisom kako je došlo do njegova susreta s Ivicom Rožićem. Novaković se, naime, 22. ožujka 1999., oko 20 sati i 15 minuta, vozio kroz Gospić i u retrovizoru je primijetio da ga uporno prati crveni golf: tek kad se Novaković zaustavio ispred kafića Vaga, koji se nalazi blizu zgrade Policijske uprave ličko-senjske, crveni golf zaustavio se pored njega, a vozač je spustio svoje staklo.

"Tada sam prepoznao da je vozač golfa Rožić Ivica zvani ‘Roka’ i ‘Bijeli Vuk’. Rožić mi je tada rekao, dobra večer gospodine, oprostite hoćete li mi reći gdje vi radite, na što sam mu ja rekao, dobra večer a zašto to pitaš, na što mi je on rekao, radite li vi možda u policiji, na što sam mu rekao da radim. Nakon toga Rožić mi je rekao, izgleda mi da se mi poznajemo, na što sam mu odgovorio da se najvjerojatnije poznajemo, nakon čega je Rožić rekao da bi sa mnom rado popio piće, na što sam mu rekao da može i da se upravo nalazimo ispred kafića pa možemo odmah u tom kafiću popiti piće", napisao je Novaković na početku svog "Operativnog izvješća".

Miniranje povratka

	Srpske žrtve iz Gospića 1991.

Policajac i Rožić zatim su sjeli u kafić i ovaj potonji kazao je da se htio susresti s njim, Novakovićem, zato što je saznao da će upravo rečeni policajac ići na lokaciju na kojoj je Rožić odložio različita minsko-eksplozivna sredstva i ručne bombe koje je uspio povaditi s mjesta na koja ih je bio postavio. "Nakon toga Rožić je rekao, znate što gospodine, ja sam to sve radio misleći da radim dobro za Republiku Hrvatsku", nastavlja u izvješću Novaković.

"Nakon toga upitao sam ga što je on to radio, a on je rekao, pa te bombe i mine je postavljao Srbima. Pitao sam ga gdje je on to sve postavljao i zbog čega, na što je on počeo nabrajati, pa je rekao: Da je ‘96. godine u Svračkovom selu jednom četniku postavio ručnu bombu u panj, a panj stavio na put ispred kuće, a istog dana je još jednom četniku postavio ručnu bombu u betonski blok u koji je zabetonirao donji dio pivske boce i u bocu stavio ručnu bombu, i taj blok također stavio na put ispred kuće.

Na pitanje zašto je to stavio odgovara da je htio četnike ustrašiti da se ne vraćaju, a prije toga je vidio da su počeli obilaziti svoje kuće. Nakon toga dodaje da je još jednu bombu stavio u pivsku bocu kojoj je odrezao dno, i takvu bocu posadio u zemlju u Jošanima na jednoj livadi gdje je jedan Srbin čuvao ovce. Na pitanje zašto je to napravio odgovara da je prije toga on sa nekim svojim kolegama došao kod tog Srbina kupiti janje kako bi ga mogli ispeći i pojesti, pa dodaje da ih je taj Srbin gledao onako s visoka i nije im htio prodati janje pa mu se zbog toga htio osvetiti."

Nakon što je Rožić opisao kako se postavlja eksploziv u pivsku bocu, nastavio je govoriti: "Dalje dodaje da je u Srednjoj Gori postavio jednu bombu u stog sijena, te da je postavio bombu od koje su stradali Matijevići. Također dodaje da u Svračkovom selu postoje dva pravoslavna groblja, a ispred ulaza u oba groblja ukopao je po jednu PROMOVKU, od kojih je do sada jedna eksplodirala i poznato mu je da je tada dvoje Srba poginulo, a dvoje Hrvata je samo lakše ozlijeđeno. (Druga mina je pronađena i uništena 23. 03. 1999. g.) Na pitanje je li postavio još koju PROMOVKU, dodaje da je još jednu postavio Cvijanovićima u krumpire od koje je nekoliko Srba poginulo, pa dodaje da je baš prethodnog dana prolazio pored te kuće i vidio Cvijanovićevu ženu kako stavlja cvijeće na grob u vrtu, (Dušan Cvijanović sahranjen je u vrtu u blizini kuće), pa je razmišljao kako bi bilo dobro da je i ona stradala.

Još jednu PROMOVKU je postavio u Buniću u polju na jednoj livadi koju su Srbi počeli obrađivati, a nju je aktivirao jedan Srbin traktorom. Također dodaje da je u Buniću srušio još jednu kuću. Na pitanje je li postavio koju bombu u đubar, dodaje da jeste jednu u Kršu nekom četniku po prezimenu Glumac i još jednom u stog sijena, a to je postavio iz razloga što su prema njegovim riječima oni stalno za vrijeme rata telefonom kontaktirali sa četnicima na drugoj strani i odavali im naše položaje."

I još: "Dodaje da je postavio još jednu bombu u Mogoriću na livadi u gnojnicu iz razloga što je prethodni dan vidio kada su Srbi na livadu izvozili đubar i tom prilikom su bili jako veseli, a kada je on prolazio podrugljivo su ga gledali. Jednom prilikom policija je imala nekakvu vježbu u Mogoriću, a ti Srbi su odmah protestirali kod OSCE-a. Dalje dodaje da je u Mogoriću pored jedne kuće ispod jednog drveta također postavio ručnu bombu, a potom dodaje da je on sredio i generala Miščevića. Na upit tko je bio s njim kada je postavio bombu generalu Miščeviću, dodaje da je bio sam, jer on to uvijek radi bez svjedoka, a kada bi i bio netko s njim ne bi ga htio odati iz razloga što on nikada ne bi odao Hrvata."

Sve za Hrvatsku

Rožić je zatim kazao da je jedini Hrvat kojemu je nešto nažao učinio Zdenko Bando, čovjek koji je svjedočio o zločinima u Gospiću u jesen 1991.: pripremio je, naime, eksplozivnu napravu kojom je minirana Bandina kuća. "Na pitanje je li minirao još koju kuću izjavljuje da je za vrijeme rata srušio i zapalio srpskih kuća i pobio Srba više nego što ima u glavi dlaka. (...) Na pitanje je li postavio bombu u pravoslavnom groblju u Smiljanskom polju izjavljuje da jeste, pa dodaje da je srušio nadgrobnu ploču sa groba Jove Lemaića, kojeg je ubio 1991. godine, i ispod ploče stavio ručnu bombu M-75 bez osigurača. Na pitanje, zašto je to napravio izjavljuje da je imao namjeru da strada i Jovina supruga, kako mu ne bi prigovarala što joj je ubio muža. (...) Nakon toga dodaje da su ga 1991. godine ‘uvukli’ u sve to, da to sve nije trebalo raditi, ali da je tada mislio da je to sve u interesu Republike Hrvatske. Potom dodaje da on prizna da je samo Franjo Tuđman veći Hrvat od njega i nitko drugi."

U nastavku razgovora Ivica Rožić kazivao je da ga noću bude čudni i prijeteći telefonski pozivi, kazivao je da ne može živjeti zajedno sa Srbima, prepričavao je kako se sklapaju paklene naprave s improviziranim vremenskim upaljačima... Potom je razgovor prekinut, te su se Novaković i Rožić dogovorili da se sastanu idućeg dana, 23. ožujka 1999., u 21 sat na istome mjestu, u gospićkom kafiću Vaga. No, zbog Rožićeva straha od praćenja nisu razgovarali u kafiću, pa su se sklonili u jednu sporednu ulicu i pričali su u autu Bijelog Vuka.

Šuškova instrukcija: "Što manje Srba!"

Novaković je zapisao ovako: "Dalje navodi da je u zadnje vrijeme intenzivno razmišljao kako bi ubio Levara (Milana Levara, svjedoka o hrvatskim zločinima u Gospiću 1991. koji je ubijen u kolovozu 2000., op. a.), pa je spominjao da je razmišljao sačekati ga negdje van grada, zaustaviti mu auto, potom ga odvesti negdje i ubiti. Razmišljao je kako bi ga mogao navući da dođe na Velebit pa da ga gore sačeka i ubije. Bio je došao na ideju da otvori nekoliko srpskih grobova, pokupi kosti i raspe ih negdje na Velebitu a potom bi Levaru anonimno dojavio da se na tom mjestu nalaze kosti ubijenih Srba iz 1991. godine.

Levar bi odmah došao vidjeti tu lokaciju, pošto on intenzivno traga za dokazima kako bi dojavio Haškom sudu, a kad bi se pojavio na Velebitu na tom mjestu mogao bi ga ubiti. Također je razmišljao da mu otme dijete i da ga tada ucjenjuje da šuti, ali je odustao.

Također je razmišljao da sruši Ropcovu (Zdenko Ropac također je svjedočio o gospićkim događajima godine 1991., op. a.) kuću u Karlobagu ali je odustao, pa je počeo razmišljati kako bi ga ubio. Odlazio je u Karlobag i izviđao teren, te tražio pogodnu lokaciju odakle bi mogao imati pregled dvorišta Ropcove kuće, kako bi ga mogao gađati snajperom kada izađe iz kuće." I još: "Nakon svega dodaje da je to bio njegov način borbe protiv Srba, jer je smatrao da je to ispravno, ali sada kada je uvidio da to Republici Hrvatskoj nanosi veliku štetu izjavljuje da sigurno neće eksplodirati više niti jedna naprava a da ju je on postavio. Štoviše ukoliko on dozna da je možda netko drugi negdje nešto postavio ili da ima namjeru nešto postaviti, to će odmah dojaviti policiji."

Drugi dokument koji se nalazi u Feralovu posjedu nosi naslov "Službena zabilješka", sačinjen je 24. rujna 1999. u MUP-ovu Odjelu za suzbijanje terorizma i u njemu se – na tri stranice – navode informacije prikupljene u razgovoru s Ivicom Rožićem. Nakon tog razgovora, anonimni policijski službenik zapisao je ovako: "Spominje kako je prije akcije ‘Medački džep’ u Gospić došao pokojni ministar Gojko Šušak i rekao im da bi bilo dobro da na tom prostoru ima što manje Srba, što je on shvatio kao da ih treba ili pobiti ili protjerati, pa dodaje, citiram ‘što se Sačić (Željko Sačić, bivši pomoćnik ministra unutarnjih poslova, op. a.) pravi lud i on je bio tu i njemu je sve poznato što se radilo ovdje i zbog čega’, završen citat. Neke stvari je ‘odrađivao’ Rožić, neke su neki drugi a neke stvari su ‘odrađivali i specijalci i to je svima poznato’".

Ubojstvo Milana Levara

I u tom razgovoru Rožić je ponovno izrekao svoje razmišljanje o potrebi smaknuća Milana Levara: "U strahu da ne bi otišao u Haag navodi da je u više navrata planirao kako bi izvršio ubojstvo Milana Levara koji je išao kao svjedok u Haag. Razmišljao je kako bi ga otrovao nekim jakim otrovom tako što bi mu na njivi zatrovao krumpire ili bi ga jednostavno negdje sačekao i ubio a onda tijelo bacio u neku od jama na Velebitu.

Također navodi i već u ranijem razgovoru spomenutu mogućnost da iz srpskih grobnica nakupi ljudskih kostiju i raspe ih negdje na Velebitu i taj prostor minira, a onda Levaru pošalje anonimnu dojavu da su na tom mjestu kosti Srba nestalih 1991. godine tako da Levar strada od mina kada dođe na to mjesto. Navodi da je prije nekoliko dana iz jedne drvene stare kuće koja se nalazi preko puta Levarova stana promatrao kako bi ga snajperom mogao ubiti kroz prozor dok se nalazi u stanu. Međutim, navodi, da za Levarovu likvidaciju još nema ‘zeleno svjetlo’."

I još: "Potom navodi da je on tijekom rata odveo puno ljudi koji se nikada više nisu pojavili, njihova rodbina možda i danas misli da su oni pobjegli u Srbiju, međutim oni su mrtvi. Dodaje da je većinu ubio udaranjem kolcem u glavu a potom tijela odvozio na Velebit i bacao u jame ili ih ostavljao na tlu i pokrivao borovim granjem. Borovo granje neutralizira mirise a crvi tijelo pojedu vrlo brzo tako da za kratko vrijeme ostanu samo kosturi. (...) Dalje izjavljuje da je do sada postavljao razne mine na razna mjesta i na razne načine ali nikada nije postavljao mine pod vozila i da će to sada malo proučavati, kako na najbolji način postaviti minu pod vozilo, da eksplodira kada vozilo krene. Na pitanje zašto mu to treba, izjavljuje, da nikada se ne zna."

Unatoč ovim dokumentima i informacijama što se u njima nalaze, Ivica Rožić danas je sasvim slobodan čovjek i uživatelj povlaštene predsjedničke mirovine, a dok je tome tako – i dok se službeno ne zna tko je pobio sve one srpske civile koji su se vraćali svojim kućama u Liku – ova zemlja neće biti ugodno mjesto za život. Koliko god nas Sanader i njegovi doglavnici uvjeravali u suprotno.

Feral Tribune