MEDIJI U RATU (1)

Neobjektivni bez izuzetka

"Koreni" prenose u dva nastavka analizu ratnog "Oslobođenja". Izveštavanje ratnog "Oslobođenja" je bilo izrazito pristrasno u korist jedne, a na štetu druge dve strane u sukobu, naročito kad je reč o zatvorima i logorima u BiH i patnjama logoraša i zatvorenika. Bez obzira na to, "Oslobođenje" i dalje važi u svetu kao uzor objektivnog, multietničkog novinarstva

Piše: Dušan Kecmanović

	Odanost Izetbegoviću Poznati sarajevski neuropsihijatar i publicista Dušan Kecmanović, koji se bavi etnonacionalizmom a danas živi i radi u Australiji, napisao je analizu pisanja sarajevskog "Oslobođenja" koja potvrđuje njegovu tezu da su "veoma retki mediji koji u ratnoj halabuci uspeju da budu objektivni" i da sarajevski list koji je dobio međunarodne nagrade za odanost istini i očuvanju multikulturalnosti nipošto nije bio slika i prilika objektivnog, profesionalnog novinarstva. Povod za analizu profesora Kecmanovića, koji je dopisni član Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine i po pozivu profesor Medicinskog fakulteta u Beogradu, bila je prošlogodišnja polemika sa ratnim urednicima "Oslobođenja". Spor je nastao oko tvrdnje da je glavni urednik lista na početku rata obećao Aliji Izetbegoviću da će mu "Oslobođenje" biti "lojalno dok traje sukob". Tvrdnja potiče iz knjige američkog publiciste i novinara Dejvida Rifa, koju je Kecmanović citirao u tekstu "Izmišljanje drugog imena za laž", objavljenom u beogradskom "Danasu" u maju prošle godine.

Sarajevsko "Oslobođenje' je, u toku rata (1992-95), izlazilo pod najtežim mogućim uslovima. Najveći dio zgrade i opreme ovog lista, uključujući vozni park, uništen je granatama srpske artiljerije. Dobar dio vremena nisu radile telefonske veze. Snajperska i minobacačka vatra svakodnevno je ugrožavala život novinara i fotoreportera. 'Oslobođenje' je, uprkos ovim izuzetno teškim uslovima, svih ratnih godina, izlazilo svaki dan. To je rijedak podvig. Nije, stoga, čudno što je ovaj list dobio mnoga međunarodna priznanja, zato što je uopšte uspio da izlazi pod nemogućim uslovima.

O obrazloženjima za dodjelu brojnih nagrada ratnom "Oslobođenju", čitalac može da se informiše na veb sajtu "Oslobođenja". Evo, šta na njemu, između ostalog, piše.

"Septembra 1992. godine u zaglavlju lista 'Oslobođenje' prvi put se pojavljuje: Bosanskohercegovački nezavisni dnevnik, a iste godine 'Oslobođenje' je u Velikoj Britaniji proglašeno za list godine u svijetu. Želeći da istinu o ratu u Bosni i Hercegovini sazna cijeli svijet, 'Oslobođenje' već u aprilu 1993. godine izlazi iz opkoljenog Sarajeva i, prvo, u Zagrebu, a potom u Ljubljani, počinje sa štampanjem sedmičnog "Oslobođenja" - evropsko izdanje koje se distribuira širom svijeta."

Svi ti poduhvati, stoji, dalje, u "Istoriji Oslobođenja" na vejb sajtu, rezultirali su brojnim priznanjima. "Od ukupno 18 nagrada koliko ih je 'Oslobođenje' dobilo za svoj rad u ratnim uslovima, za širenje istine i očuvanje multietničnosti i multikulturalnosti, izdvojićemo samo nekoliko. Najugledniji skandinavski dnevnici 'Dagen nihter' (Stokholm) i 'Politiken' (Kopenhagen) dodijelili su 'Oslobođenju', marta 1993. godine, svoju tradicionalnu Nagradu slobode. Iste godine listu 'Oslobođenje' je dodijeljena nagrada 'Oskar Romero' katoličke fondacije The Rothko Chapel iz Hjustona u Teksasu "za izuzetnu odanost istini i slobodi", zatim nagrada za dostignuća u novinarstvu agencije Inter Press Service 'za održavanje u životu tradicije nezavisnosti, objektivnosti i hrabrosti u izvještavanju pod najtežim uslovima', nagrada fondacije 'Alfons Kamin' u Barseloni 'za zajednički rad novinara različitih nacionalnosti u službi slobode i mira', te nagrada Kluba evropskih rektora 'za borbu protiv ksenofobije'. Pored navedenih nagrada, treba spomenuti još dvije, i to: Nagrada za ljudska prava 'Saharov' i 'Međunarodna nagrada za slobodu štampe' udruženja turskih novinara 1995. godine."

U obrazloženjima za nagrade naglasak je, kao što se vidi, na ulozi ratnog "Oslobođenja" u "širenju istine o ratu u Bosni i Hercegovini", i "očuvanju multietničnosti i multikulturalnosti". Ovom listu se odaje prizanje "za izuzetnu odanost istini i slobodi", zatim "za održavanje u životu tradicije nezavisnosti, objektivnosti i hrabrosti u izvještavanju pod najtežim uslovima", "za zajednički rad novinara različitih nacionalnosti u službi slobode i mira", te "za borbu protiv ksenofobije".

Ne može se - svima je znano - izvještavati istinito ako se ne izvještava objektivno, kao što se ne može izvještavati objektivno ako onaj ko izvještava nije nezavisan. Onaj, pak, ko izvještava istinito, objektivno i nezavisno služi miru, a mira nema tamo gdje ima ksenofobije, što će reći da je istinito, objektivno i nezavisno izvještavanje pravi način borbe protiv ksenofobije.

Postavlja se, sada, ključno pitanje: koliko su izvještaji-tekstovi objavljeni u "Oslobođenju", u toku ratnih godina, doista bili istiniti i objektivni, a to, drugim riječima, znači da li su i do koje mjere širili istinu o ratu u Bosni i Hercegovini, da li su i do koje mjere pomogli "cijelom svijetu" da sazna istinu o ratu u Bosni i Hercegovini.
Postoji više načina da se odgovori na ovo pitanje. Bilo koji način da se odabere, osnovni kriterij istinitog i objektivnog izvještavanja mora da bude - da li je na stranicama "Oslobođenja" izvještavano istinito i objektivno o onom što se, tokom ratnih godina, dešavalo u Bosni i Hercegovini.

Zlo je središnja kategorija svakog rata. Zato se istinito i objektivno (i nezavisno, dakako) izvještavanje ogleda prije svega u istinitom i objektivnom izvještavanju o zlu što ga čini odnosno što ga je činila svaka od strana u sukobu. Svaki drugačiji način izvještavanja ne može pretendovati da bude istinit i objektivan i, u osnovi, znači neobjektivno i neistinito izvještavanje.

Zatvori i logori za civile su jedna od najmračnijih strana rata koji se početkom devedesetih godina vodio na Balkanu. Nesravnjeno veliko zlo. Koliko po nevjerovatnim torturama koje su ljudi pretrpili u zatvorima i logorima, toliko po samoj činjenici da su ljudi u najvećem broju slučajeva bili zatvarani faktički samo zato što su određene etnonacionalnosti ili određene vjere, što nose ovo ili ono ime.

Prirodno je, stoga, da je svaki usmeni pomen, a pogotovo novinsko ili elektronsko izvještavanje o zatvorima i logorima za pripadnike određene etnonacionalne grupe izazivalo gnušanje, bijes i silan porast agresivnosti među svim članovima tog etnonacionalnog kolektiva. Agresivnosti koja, u ratnim uslovima, sasvim očekivano, nije bila diferencirano usmjerena na samo one koji su osnovali logore i zatvore, na samo one koji su njima upravljali i u njima provodili torturu, ili pak na samo nacionalne vođe nego i na manje-više sve pripadnike onog naroda iz koga su poticali zlikovci. Sa druge strane, isto je tako jasno da je izvještavanje o zločinima pripadnika određene etnonacionalne grupe izazivalo kod njihovih sunarodnika osjećanje stida, sramote, bijesa, nemoći, i, iznad svega, strah od odmazde onih čiji su sunarodnici stradali u zatvorima i logorima. Pišem ovo da bih čitaoca podsjetio na izuzetnu vrijednost objektivnog, istinitog, nepristrasnog izvještavanja, u ratno vrijeme, sa jedne, i maltene kobne posljedice neobjektivnog, jednostranog izvještavanja, sa druge strane.

Pogledajmo, sada, na primjeru tekstova objavljenih u periodu juni 1992 - novembar 1995. godine, u ratnom "Oslobođenju", tekstova koji se bave temom zatvora i logora u Bosni i Hercegovini, koliko je ovaj list objektivno izvještavao o tome šta se zbivalo u ovoj tek osnovanoj, nezavisnoj i međunarodno priznatoj državi.

(Nažalost, nisam mogao doći do primjeraka "Oslobođenja" iz mjeseca aprila i maja 1992. godine. Takođe, nisam mogao doći do brojeva od 20. jula i 9. avgusta 1992. godine. Brojevi od 25. jula, 23. i 25. avgusta 1992. godine, koji su mi bili dostupni, bili su nepotpuni.)

U periodu juni-decembar 1992. godine u "Oslobođenju" je objavljeno 98 (slovima: devedeset osam) tekstova koji se bave temom zatvora i logora.

Od tih 98 tekstova devedeset tekstova bavi se zatvorima i logorima u kojima su Srbi držali Bošnjake (muslimane) ili se u tekstovima izvještava o razmjeni zatvorenika. U većem broju tih tekstova iscrpno se izvještava o stravičnim mučenjima kojima su bili podvrgnuti zatvorenici, odnosno logoraši. Evo nekih naslova tekstova: "Nezapamćeni zločini" (30.juni), 'Tragika kakvu svijet ne poznaje" (4. juli), "Logor velika grobnica" (23. juli), "Masovna ubistva u kućnom logoru" (6. august), "Ljudi kao životinje" (13. august), "Kolektivno mučilište" (17. septembar), "Ženski logor strave" (23. septembar), "Bestijalno iživljavanje monstruma" (6. oktobar), "Imami u konc logorima" (18. oktobar), "Otkriveno još deset konc logora" (10. decembar), "Bilo je stravično" (12. decembar).

Samo nekoliko tekstova, uslovno rečeno, bave se zatvorima i logorima u kojima su Bošnjaci (muslimani) držali Srbe. Čitalac će uskoro saznati zašto kažem: uslovno rečeno.

Prvi tekst je objavljen u broju od 20. juna 1992. godine, i naslovljen je "Maltretirani nedužni ljudi". U tekstu se navodi da se grupa građana srpske nacionalnosti požalila predsjedniku Aliji Izetbegoviću zato što su, 18. juna 1992. godine, Srbi masovno odvođeni iz naselja Koševsko brdo, Ulica Fuada Midžina, i dijela Ciglana u prostorije "Ceneksa" na stadionu Koševo. "Prema tvrdnji očevidaca", piše u tekstu, "i onih Srba koji su i sami bili odvedeni u toku prekjučerašnjeg popodneva i u ranim večernjim satima, najmanje nekoliko stotina Srba od 15 do 80 godina odveli su policajci Juke Prazine na stadion Koševo, držali ih nekoliko sati, prijetili ubistvom i maltretirali. Pri tome nisu pokazivali nikakve zvanične naloge za ovo odvođenje i maltretiranje." (Da, tako piše: zvaničan nalog za maltretiranje.)

Kao što se vidi iz teksta, nije zapravo riječ ni o zatvoru ni o logoru jer, opet, kako tekst sugeriše, ovaj zatvor je postojao samo nekoliko sati.

Drugi tekst je objavljen 19. novembra 1992, i nosi naslov "Zatvori pred raspuštanjem". U tekstu se navodi da je državnim organima Republike Bosne i Hercegovine "stigao zahtjev od Međunarodnog komiteta Crvenog krsta/križa za oslobađanje zatočenika iz zatvora u Konjicu, Čelebiću, Zenici i Visokom". U nastavku teksta se konstatuje da je oslobađanje zatočenika logora Manjača započelo 14. novembra i da je dosad oslobođeno 750 zatočenika.

Nigdje se u tekstu ne pominje da osobe srpske nacionalnosti treba da budu puštene iz rečenih zatvora, odnosno da Bošnjaci (muslimani) drže osobe srpske nacionalnosti u zatvorima-logorima u Konjicu, Čelebiću, Zenici i Visokom. Ravnoteža misterije oko toga ko drži koje logore i koga u njima drži uspostavljena je time što se, u nastavku istog teksta, za logor u Manjači, ovog puta izuzetno, ne kaže da ga drže Srbi, i da se u logoru nalazi muslimansko stanovništvo.

Zavjera ćutanja, odnosno striktno izbjegavanje da se pomene ko drži logore (zatvore) i koga drži u njima, kad god je riječ o logorima (zatvorima) u kojim Bošnjaci (muslimani) drže Srbe, inače se strogo poštuje u tekstovima objavljenim u ratnom "Oslobođenju', koji se bave temom zatvora i logora. Na primjer, u tekstu od 19. jula 1992, naslovljenom "Puštena 64 zatvornika", navodi se sljedeće: "Iz Pres-centra Štaba Armije BiH regije Zenica saopšteno je da je komandant Štaba odbrane Zenica Džemal Merdan izdao naredbu o puštanju na slobodu 64 pritvorena lica u Logoru ratnih zarobljenika Zenica. Puštenim zarobljenicima ograničeno je kretanje i napuštanje mjesta prebivališta do okončanja krivičnog postupka koji se vodi protiv njih." Iz Pres-centra Štaba Armije BiH ni riječi o tome da se radi o pritvorenim licima srpske nacionalnosti.

Treći, četvrti i peti tekst bave se stanjem u Vojnom zatvoru smještenom u kasarni "Viktor Bubanj", u Sarajevu. Ni u ovim tekstovima se nigdje ne kaže da su bezmalo svi zatvorenici srpske nacionalnosti. Jedinstvena je poruka sva tri članka: u rečenom zatvoru nema maltretiranja zatvorenika, poštuju se njihova ljudska prava, imaju redovnu ljekarsku zaštitu. Tako u tekstu od 5. jula 1992. godine ("Sa zatvorenicima po zakonu"), izvještava se o posjeti državne komisije ovom zatvoru, i zaključuje da su "zatvorenici u svojim iskazima potvrdili da se s njima od trenutka dovođenja u ovu ustanovu postupalo korektno, da nije bilo fizičkog maltretiranja, niti bilo koje upotrebe sile, da su zadovoljni smještajem, higijenom i hranom(...)". Istina, ima rijetkih prekoračenja ovlašćenja, kako izvještava komandant zatvora, Besim Muderizović u tekstu "Zakon bez sile" od 7. avgusta 1992. godine, ali su oni, tvrdi komandant, svedeni na minimum. "Tako su prilikom obilaska ćelija na licu jednog od zatvorenika primijetili posjekotinu za koju je ovaj, valjda od straha od odmazde čuvara, rekao da potječe od udara u ormar. Garantovali smo ovom zatvoreniku", kaže komandant zatvora, "da ga niko neće ni dodirnuti, samo neka kaže šta je stvarno bilo. On je odbijao da prizna šta se desilo, da bi na kraju rekao da ga je pretukao čuvar. Istog trenutka smo ga otkrili i lišili slobode, tako da se i on našao u situaciji u kojoj je bila njegova žrtva."

Tokom sljedeće, 1993. godine, u "Oslobođenju" je objavljeno 113 (slovima: sto trinaest) tekstova koji se bave temom zatvora i logora, ispovijestima bivših zatvorenika odnosno logoraša, i razmjenom zatvorenika i logoraša. Ni jedan tekst ne govori o zatvorima i logorima u kojim su Bošnjaci držali Srbe, odnosno Hrvate. (Sama razmjena zarobljenika, naravno, ukazuje da je svaka strana imala zarobljenike i da ih je do razmjene morala držati u zatvorima ili logorima, ali o tome nema ni riječi u tekstovima koji se bave razmjenom zarobljenika, što civila, što ratnih zarobljenika.)
Evo, primjera radi, i nekoliko navoda iz tekstova objavljenih u "Oslobođenju" u toku 1993. godine, tekstova koji se bave zatvorima i logorima u kojima su Srbi držali Bošnjake (muslimane). U tekstu naslovljenom "Masovna ubistva i grobnice" (nadnaslov: četnički zločini u konclogorima), od 13. februara 1993. godine, navodi se saopštenje Ministarstva unutrašnjih poslova Bosne i Hercegovine, u kom se, između ostalog, kaže. "Samo u logor Trnopolje deportovano je (...) više od šest hiljada ljudi. Zatvorenici su maltretirani i ubijani na najsvirepiji način, a leševi su svakodevno odvoženi u rudnik Omarska, gdje je jedan dio spaljivan, a drugi buldožerima zatrpavan u masovne grobnice. Svako jutro desetak do 15 zatvorenika imalo je zadatak da pokopa one koji su likvidirani prethodne noći, a kako ne bi imali svjedoka za svoje zločine, naredne noći bi ubijali i zatvorenike koji su sahranjivali mrtve. Čuvari u logorima prisiljavali su zatvorenike da ubijaju članove svojih porodica - braća su morala ubijati braću, muževi žene, a očevi sinove."

Dana 28. jula 1993. godine objavljen je tekst "Očišćena - ne i ostavljena" (nadnaslov: Dokumenti: četnički zločini u Vlasenici; podnaslov: Prvi pokolj u Vlasenici četnici počinili u selu Pijuke, kada je ubijeno 11 Muslimana. Krvavog 16. maja 1992. u selu Zaklopači zločinci masakrirali 86 ljudi. Poznata vlasenička džamija Hajrija porušena prošlog ljeta. Većina muslimanskog stanovništa protjerana, zatočena u logorima i poubijana). Čitalac u tekstu, između ostalog, može da pročita sljedeće: "Tek što je ponoć otkucala, tišinu su ispresijecali rafali. Potom su se čuli krici i jauci. Bio je to znak da su četnici krenuli u konačan obračun sa nenaoružanim civilima muslimanske nacionalnosti. Upadali su te noći u kuće, pucali na one koji nisu mogli, zbog starosti ili bolesti, ustati, ubijali ako im odmah nisu otvarali vrata. Jutro je razotkrilo veličinu četničkog zločina. Po ulicama tijela ubijenih, a niz strme vlaseničke ulice i sokake tekli su potoci krvi. Četnička bratija je, grozeći se valjda i samih svojih djela, iz Sušice dovela grupu zarobljenika koji su, pomoću šmrkova vodom iz cisterni, spirali krv sa ulica."

'Oslobođenje' je takođe objavilo u nekoliko nastavaka materijal o četničkim zločinima na područjima opština Prijedor, B. Novi, Ključ, Sanski Most i B. Dubica, koji je pripremio Glavni odbor Udruženja građana unsko-sanske regije. U tekstu, naslovljenom "Desetine hiljada žrtava" od 24. septembra 1993. godine, između ostalog, piše sledeće. "Nomenklatura četničkih zločina nad muslimanskim stanovništvom prevazilazi sve predodžbe o divljaštvu, u sadističkom iživljavanju nad bespomoćnim narodom. Četnici su posebno uživali u nanošenju teških tjelesnih i duševnih povreda, s ciljem da bespomoćne žrtve učine trajnim fizičkim i psihičkim bogaljima. Načini nanošenja povreda su zastrašujući. Nanošenje povreda možemo podijeliti u nekoliko grupa, i to: sakaćenje i unakazivanje (...); silovanje žena i maloljetnih djevojčica (...); prisiljavanje muškaraca na homoseksualna silovanja (...); halucinacije zatočenih Muslimana usljed sistematskog izgladnjavanja i ižednjavanja (...); samoubistvo zarobljenih Muslimana; neuroze (do najtežih oblika) usljed ratne isfrustriranosti, koje su prisutne kod 90 posto Muslimana."

U tekstu naslovljenom "'Revers' za logoraše", od 22. oktobra 1993. godine, koji je dio materijala što ga je sačinio pomenuti Glavni odbor građana unsko-sanske regije, navodi se i sljedeće: "Ratni zločinci Zoran Žigić, Neđo Vuković, Zdravko Desnica, Mirko Marin, Milan Tekija i Stojan Došen zaklali su 15 bolesnika muslimanske nacionalnosti na hirurškom odjeljenju banjalučke bolnice. Bacili su ih kroz prozor sa drugog sprata samo zato da s njima ne bi ležali zajedno bolesnici Srbi. (...) Zločinci su iz sela Omarska odveli Sadu Rizvana, iz Cejreka, u Crnu Dolinu, selo na obroncima Kozare. Kod jednog uglednog Srbina se u dvorištu slavila krsna slava, jelo se, pilo, pjevalo i igralo. Zlikovci su Rizvanu odsjekli sve što se moglo odsjeći i takvog ga, još uvijek živog, stavili na ražanj, ispekli, isjekli na komade i bacili krmcima u obor da ga pojedu."

- Nastaviće se -